Što kad nijedna odgojna metoda ne pomaže?

Naslov sve govori. Sto kad nijedna odgojna metoda ne pomaze? Govorim o djeci nizih razreda osnovne skole. Kad dovoljno kuze i pomicu granice do nezamislivih razmjera. Sto kad ne pomazu ni razgovori, ni prijetnje, ni dogovori, oduzimanja igracki, ni uskracivanje zadovoljstva (televizija, kompjuter itd), ni pljuske i udarci po guzi, ni nagradivanje dobrog ponasanja itd itd

Sto kad se vase dijete okrene protiv vas i daje vam do znanja da je svjesno da mu nista ne mozete?

odvesti ga psihologu možda će on znati dokučiti razlog zašto je to tako i kako riješiti

slazem se ako nista sto roditelj,ucitelj, odgajatelj,napravi nema nekog pozitivnog ishoda i ne dopire do djeteta,
smatram da je za to djete a i roditelje najbolje je potraziti pomoc strucnjaka.
i vidjeti sto je pridonjelo tome tj, takvom ponasnju i kako dalje

uf neznam ali strah me toga

pelene, hodanje, ne slušanje su ništa naspram preuranjenog puberteta ... no mislim (ili se tješim) da do toga dođe ako djete nije imalo postavljene granice ni pravila prije pa je jednostavno s vremenom podivljalo skroz bez autiriteta

No ja postavljam dosta granica a svejedno vidim da mi je iz dana u dan kako rastu sve teže i iskreno bojim se te faze.

Aleksandra je napisao/la:

uf neznam ali strah me toga

pelene, hodanje, ne slušanje su ništa naspram preuranjenog puberteta ... no mislim (ili se tješim) da do toga dođe ako djete nije imalo postavljene granice ni pravila prije pa je jednostavno s vremenom podivljalo skroz bez autiriteta
No ja postavljam dosta granica a svejedno vidim da mi je iz dana u dan kako rastu sve teže i iskreno bojim se te faze.

S ovim boldanim se upotpunosti slažem, Elena ima svoj granice, neki put ih prijeđe, ali dobije kaznu od koje se ne odustaje (primjer ako divlja, tj. odbija slušati, kazna je fotelja okrenuta prema zidu, kad se smiri može dolje i to za sada pali).

Šta će biti dalje, ne znam, iskreno se nadam da sam ju dosad (a i dalje) dobro odgojila i da neće biti previše problema, ALI, nikad se ne zna.

Ako kod dijeteta ne pomaže ništa, doista bi trebalo otići kod psihologa i otkriti uzroke takvog ponašanja.

Po meni roditelj treba biti autoritet, tako se postaviti i ne odstupati, znači ja određujem pravila, ne ona, a kod moje susjede mala od 4 godine određuje pravila, mama nju moli da se obuje, obuče i sl., po meni je to greška, to su neke osnovne stvari koje ona mora poslušati kad joj se kaže, a ne da mala govori NE, a mama nju moli.
To dijete nije razmaženo u stilu da nešto hoće i ako mama neda ili nema ona se bacaka, to kod nje nema, ako mama kaže nema, ona kaže dobro i ode dalje, ali je strašno neposlušna, a ako je sad neposlušna, pitam se šta će biti kasnije.

a sta ako se problem zna ali ne i rjesenje? kako bi te postupili?

znat sto je uzrok tom ponasanju, dakle, nedostatak granica i prgavost i inteligencija djeteta, ali sta sad? dijete ne slusa i uzelo je konce u svoje ruke

ja svoju djecu ne odgajam kao da sam ja gazda a oni rade za mene, no uvijek se moraju znati granice. imam sreće pa je mateo stvarno dobro dijete i s njim se sve na lijepo razgovara a opet još nije došao u dob puberteta i iskreno se ne bojim tog djela jer smo do sad super funkcionirali i mislim da ćemo tako i dalje. u slučaju da ne bude tako uvijek postoji rješenje, znači sine moj ako misliš da ja nisam dobra u ulozi roditelja uvijek postoje ustanove koje mogu preuzeti tu ulogu. možda zvuči ružno ali to je moje mišljenje.

ako se problem zna - a pretpostavljam da je upravo to nedostatak granica i pravila i djete je naučilo da tako može - ona su roditelji ti koji trebaju pomoć, školu za roditelje i upute u razgovpru sa psihologom vrtićkim ili školskim, jer nije problem samo u djetetu- oni su ga takvim "napravili"

Aleksandra je napisao/la:

ako se problem zna - a pretpostavljam da je upravo to nedostatak granica i pravila i djete je naučilo da tako može - ona su roditelji ti koji trebaju pomoć, školu za roditelje i upute u razgovpru sa psihologom vrtićkim ili školskim, jer nije problem samo u djetetu- oni su ga takvim "napravili"

od a do ž

postoje lakše i teže odgojiva djeca, ne postoje ne odgojiva!!!!!

Pa ovisi čije je dijete, ako je moje ja bih okrenula na kontru (obrnuta psihologija) i grlila bi ga i ljubila dokle god se inati. Govorim to jer sam ja kao mala bila jako inatljiva i ono što si zacrtam (a to je ponekad bilo samo prkositi i ne poslušati bilo što od roditelja, bez obzira što nemam ništa protiv toga) nisam htjela popustiti ni pod koju cijenu/kaznu, ALI onda bi me uloviti gnjaviti - ljubiti, grliti i sve tako, a od toga bih pukla i poslušala - jednostavno ne volim da me osoba na koju se ljutim (bez razloga op.a.) grli. To je bila moja slaba točka, a ima ju svako dijete (čovjek) , samo treba strpljivo tražiti... i nikako se ljutiti (tj. ne pokazati ljutnju) jer onda je dijete izašlo kao pobjednik iz te rasprave.

Hm... e kada bi ja to znala sigurno nebi bilo ovakvo stanje doma kao što je
A samo da kažem da je bila dobro dijete, poslušno, poštivala je sve što joj se reklo, dalo joj se uvijek sve objasnit, od najranije dobi - a sada ? Ne, njoj nikako nije jasno zašto ona mora stol postaviti... i tako- borim se svaki dan s njom
Ali eto gdje su ostale mame sa dječicom u toj dobi ili koja su prošla tu dob da nam daju pametan savjet ::
s time da moram naglasiti da je puno bolja bila dok je imala vanškolske aktivnosti - ali kako nas je ona upala pluća sredila smo od karatea odustali - sada čekam školu i novu aktivnost da je upišem.
ali opet nije ni ona neki ekstrem, zadaće piše sama, ne moram bdjeti nad njom, voli čitati, brine se o svom zekoslavu, čuva brata kada treba - ali jednostavno se svako toliko javi neki neposluh - i klasično pitanje (od kojega se meni digne kosa na glavi) Zašto ja moram...?i sve što bi trebala napraviti je taaaakooo teško - ustvari to je naš problem -sve je taaaakooo teško :uf:

o da - na rečenicu "pospremite igračke" odgovor je "nisam to ja razbacao" ne, nego sam ja

valjda je to normalno i faze ali ajme umorna sam od natezanja i objašnjavanja

evo i nas u toj dobi...

savjet? nemam ga...
idemo od dana do dana..nekad je med i mlijeko,a nekad rožići joj vire iz kose


uglavnom mislim da je to početak puberteta,to inaćenje,i puhanje i zavrtanje nosom kad joj nije po volji...ja sam to nekako tako prihvatila da je to-to ::

jutros sam opet njurgala sve joj treba s prstom pokazati,5 puta reći prije nego nešto pospremi...a sluša selektivno...samo čuje ono što njoj paše

ali..za sad je ok,nema nekih gorih scena od toga..ja malo protegnem svoj "glasić" ,malo kaznim,i za sad posluša...


kako će tek biti..ježim se od pomisli..ali nadam se da će biti ok...

moji su upravo imali napad dobrote, pospremili su boravak i sobu svoju igračke sve a bilo ih je prilično po podu i onda me zvali da zatvorim oči i dođem vidjeti.. i ja se kao jako iznanadim, oduševim, pohvalim, zavrti,... ah vrtuljak i bacanje u zrak je mito i korupcija ;)
nakon toga su mi čak i stakla , stol i akvarij prali - čitaj špricali i pljackali ali su se trudili i onda opet žmirim i oduševljlavam se... sad je to nova fora jer im se sviđa bacanje i vrtenje ajde da probamo i to do kad će trajati.. ;):

otišli malo ot sory

Alex - bravo D&D
dobro je dok ih još možeš vrtjeti i bacati u zrak :: samo koristi to - brzo će i to proći

Daisy .. ooo razumijem te, u potpunosti te razumijem

nažalost imala sam prilike raditi i sa takvom djecom i jako dobro znam, Majo, što pitaš

Da bar ima neki univerzalni recept kako odgajati takvu djecu...al svako djete je osoba za sebe pa onda je i sto različitih pristupa...
Ne znam u čemu je problem pa mi je teško napisati nešto konkretno ...ako uopće pričaš o nekom određenom djetetu....al ono prvo i osnovno od čega treba krenuti je razgovor s roditeljima i pedagogom ( pišem iz pozicije učitelja).
Roditelji najčešće nemaju pojma u čemu griješe, nekad su digli ruke pa se nadaju da će im klince, eto, škola preodgojit, neke nije ni briga...ima svega.
Nekad im ni sama ne znam reći što da rade...od kuda da krenu jer su - kao što ti spominješ - probali sve - al onda treba krenuti od onoga što NE trebaju raditi.
Do problema nije došlo preko noći i preko noći se neće riješiti.
Ono što uvijek naglašavam mojim klincima je - bez obzira koliko bezobrazni, prkosni, nekooperativni bili - ne dižem ruke od njih i ne odustajem.
Ono što kažem roditeljima - dijete se ne odgaja s guzic... na kauču. Dijete traži granice, traži red, dosljednost, mjeru, poštovanje ...a tu roditelji često fušaju.


Aj bar daj mig u čemu je problem...inače ću roman napisat. Baš me krenulo u sitne sate.

mali zabac, zaista se nista ne skriva u pozadini ovog sto pise. roditelji su svjesni problema, prenatrpani su poslom, a dijete je onakvo kako sam opisala.

hvala na odgovorima. vidim da je problem onako velik koliko sam mislila i koliki zapravo i je. tesko je to... lako je nama svima govorit sto bi napravili i sto nebi. kako se treba roditelj ponasat i kako ne.

steta je ucinjena i sad se nalaze u koma situaciji...

sto dalje?

boyd mene zanima kako dijete uspijes zadrzati u fotelji?
okrenut ju zidu i staviti u nju dijete ok...ali natjerati da ostane tamo malo teze...

da ne otvaram novu temu-moj malac kad nešto nije po njegovom počne protestirati i samo se baci na leđa,već mi je stoput tresnuo s glavom,to je sekunda sjedi na podu i dum samo se baci na leđa.dal je to samo faza neka ili ću imati problema sa njim već od sad,a ima samo 10mj.i kako da ga odviknem od toga?

antonio je nekad to znao ja bi mu objasnila što želim i dalje nastavila druge stvari tj ignorirala bi bacanje i vrištanje nakon par puta prestao je to raditi

angelina_2 je napisao/la:

boyd mene zanima kako dijete uspijes zadrzati u fotelji?
okrenut ju zidu i staviti u nju dijete ok...ali natjerati da ostane tamo malo teze...

Kažem joj da ne smije dolje dok se ne smiri, s obzirom da je tjeranje u fotelju moj znak da gubim živce (znači da sam joj minimalno 10 puta rekla da nešto napravi) i da zna da će dobiti po guzi ako ne posluša, a i vidi moj izraz lica, moju ljutnju, pa posluša, i kad se smiri siđe sa fotelje i onda sluša kako spada.

uvijek se trudim na lijep način nešto joj objasniti, ali ako ne ide, viknem, a kad stvarno popizdim ide kazna (fotelja ili gašenje crtića), ako ni to ne plai, onda dobije po guzi (to nisu batine, lupim ju jednom i to ne jako). Nju boli to što sam ju lupila, a ne udarac.

Mali žabac to što si napisala o neodustajanju je živa istina, ako čovjek digne ruke (ne samo od djeteta), sve od kvragu i to je ono najžalosnije.